Moj put u Ruandu (4. dio)

Otkad sam došla u Ruandu, striko mi nije prestao pričati o – Ugandi. Pohvalim ovo, on uzvrati da je u Ugandi još ljepše. Pohvalim ono, striko opet o Ugandi. Shvatila sam da, kad o nečemu trebam reći nešto pozitivno, odmah trebam dodati i da je vjerojatno sve to puno zanimljivije u Ugandi. Sluša striko mene i smiju mu se brci. Zadovoljan je i ponavlja da sam dobra cura, jer ga pažljivo slušam. Prije nekoliko dana, nakon doručka, samo je povikao: "Imaš deset minuta da se spremiš, idemo u Ugandu!"

Bila sam uzbuđena, jer sam davno shvatila da se i moj striko uvijek uzbudi na spomen Ugande. Ipak je on tamo započeo svoj misionarski život. Ipak je on u Ugandi boravio 13 godina. U Ruandi je "tek" sedam godina.

Naravno, zna striko što mene zanima i odmah me odveo u nacionalni park "Queen Elisabeth". A prvo što sam vidjela bili su oni ludi majmuni "poderanih guzica". Jednome sam dodala bananu, a to je odmah bio signal za još troje koji su počeli skakati po autu tražeći i za sebe hranu. Striko je to riješio tako što je snažno zasvirao sirenom. Banane su im poispadale iz ruku. Baš su smiješni ti pavijani!
Nisu uspjeli ni pobjeći, a već su nam u vidokrug došle bradavičaste svinje. Za njih sam čula da imaju jako dugo pamćenje. Koje ne traje dulje od šest sekundi. Male su, imaju dugu grivu, ali su i ružne. Ljepše su naše domaće!

Vozeći se dalje kroz park naišli smo na – lava. Eeeeeeeeeeeeej, kad to budem pričala u Bosni neće mi nitko vjerovati. Sjedio je na velikom mravinjaku. Striko me zezao da će lav napasti i pojesti one bradavičaste svinje. Nisam mu povjerovala, gledala sam i ja neke filmove o lavovima. U kojima sam naučila da lavovi love noću, a danju se samo odmaraju.

Poslije lavova skoro smo se sudarili sa slonom. Prišli smo mu tako blizu da je raširio uši kao jedra na brodu i krenuo prema nama. Ma kakvi krenuo, pojurio je prema nama! Prvi put sam vidjela striku malo zabrinutog. Žestoko je pritisnuo gas i pobjegli smo otamo. Kad smo stali, rekao mi je: "Zamalo je od nas napravio mljeveno meso!" Povjerovala sam, ipak su to grdosije teške nekoliko tona.

Jedan dio posjeta nacionalnom parku odvija se brodom. A tek što smo s broda vidjeli bivola, nilskih konja, krokodila, slonova, ptica...!!! Striko mi kaže da tamo obitava više od 600 različitih vrsta ptica, čak i onaj ružni marabu, kome guša visi do poda.

Iznenadilo me koliko nilski konji – prde. To sam zaključila po mirisu i zračnim balončićima koji su oko njih stalno izlazili na površinu vode. Krokodili su se mazali blatom i tako maskirani čekali žrtve. Antilope bi malo gucnule vode i odmah bježale na sigurnije tlo.



Striko je, kad smo se vratili brodom, zaželio da nešto popijemo prije nego nastavimo safari. Rekla sam – može, ali brzo i s nogu! Tako je i bilo i već za pola sata krenuli smo dalje. Autom smo ušli u ogromno krdo impala. Striko mi je objasnio da je među njima samo jedan mužjak. Kaže, tako su oni uredili svoj život, samo najjači mužjak ima mogućnost života s toliko ženki. A svoju snagu mora često dokazivati prema mužjacima koji pokušavaju preuzeti njegovo mjesto.

Najviše su me oduševile lavice, koje smo vidjeli na kraju našeg jednodnevnog izleta. Bilo ih je čak devet u grupi. I igrale su se kao male mace.


Poslije nacionalnog parka striko me odveo na mjesto na kojem je označen ekvator koji tuda prolazi. Striko me slikao, jedna noga mi je bila na sjevernoj, a druga na južnoj polutci.

Kad smo i to vidjeli, otišli smo kod naših časnih sestara u Rutiju i Rushooku. Tamo je moj striko osnovao misiju i boravio osam godina.

I, onda, taman kad sam očekivala nove priče o njegovoj zaljubljenosti u Ugandu, samo se podigao i rekao: "Dosta je bilo! Ajmo kući!"

I tako vam se ja, nakon nekoliko dana boravka u Ugandi, ponovo pismom javljam iz – Ruande.

Vaša Antonela