Moj put u Ruandu (11. dio): Veliko siromaštvo

Bit ću iskrena – dok nisam došla u Afriku nikada nisam ni čula za siromaštvo. Odnosno, nisam vjerovala da ljudi mogu živjeti u uvjetima koji su predstavljani iznimno teškima. Uvijek su takve priče ilustrirali onom malom dječicom podbulih trbuščića. A ja sam se uvijek pitala kako netko siromašan može biti tako debeljuškast. Priznajem, danas na takva moja stara razmišljanja gledam potpuno drukčije i čudim se kako sam mogla biti tako naivna. Afrika mi je otvorila oči!Djeca koju sam susretala i družila se s njima bila su uglavnom bosa i vrlo loše odjevena. Ako su uopće imali išta odjeće na sebi ili dvije sparene plastične papuče. Puno djece sam vidjela da plaču od gladi! Još kad mi je striko rekao da mnogi od njih jedu samo tri puta tjedno. Strašno!


Tada sam shvatila veličinu strikine ideje da što više djece uključi u školske aktivnosti. Jer, između ostaloga, djeca pohađajući školu imaju zajamčen dnevni obrok. O moj Bože, a ja jedem tri puta dnevno, vrlo često i ne pojedem ono što mi roditelji spreme, još se i bunim ako mi nešto ne prija... Opet, imam sve, imam kompjutor, televizor, telefon (pa i više njih!), hranu po izboru, a onaj mali pothranjeni Afrikanac, koji nema ništa od toga, sretniji je i nasmijaniji od mene!!! I vrlo često mu nije teško gurati golemi kanister, veći od njega, da bi iz nekoliko kilometara udaljenog mjesta nešto dovukao svojim roditeljima. I nije mu to teško napraviti, a mama ga neće zbog toga nagraditi nekim obrokom. Kojega, uostalom, ona i ne može pripraviti, jer – hrane nema.

Zašto mi imamo hrane u izobilju, a djeca u Africi nemaju ni za tri obroka tjedno? Zašto ja imam kompjutor, a moji novi prijatelji iz Ruande nikada nisu vidjeli ni televizor, jer nemaju ni struju u svojim domovima? Zašto, zašto, zašto? I onda čujem da upravo u tim najsiromašnijim zemljama postoje najveća prirodna bogatstva od kojih bi svi mogli živjeti fantastično.Možda te nelogičnosti jednog dana i shvatim. No, sigurna sam da to nikada neću odobriti. Pogotovo kad sam vidjela koliko je malo potrebno da ta djecu razvuku onaj svoj zarazno dražesni osmijeh i, barem prividno, svima pokažu da smo u stvari svi mi siromašni, a za pravo duhovno bogatstvo ne treba puno ni vremena ni novca.

Moj put u Ruandu (10. dio): Jezero Muhazi

Moj striko ima osobinu da me svojom pričom lako može zagrijati za nešto o čemu neću prestati razmišljati sve dok to ne vidim ili osjetim. I, kao uvijek, ostvarenje mojih maštanja se dogodi iznenada – striko samo tijekom doručka kaže da se spakiramo i krenemo. Tako je započela i moja najdraža ruandska pustolovina – odlazak na jezero Muhazi nedaleko glavnoga grada Kigalija.


Bila sam u dobro oprobanom društvu strike, Branimira i Matije, a domaćin Danko, salezijanac koji je u Ruandi jako dugo, vozio je ispred nas. Danko je, u stvari, zadužen za tu kuću na obali jezera o kojoj nisam sve ove dane prestala razmišljati. I da ne zaboravim, tamo je bio i strikin slovenski prijatelj, salezijanac Danilo.


Naravno, dolaskom na jezero nije mi ni palo na pamet cijeli dan slušati ozbiljne priče naših svećenika. Neprestano sam razmišljala o skoku u jezero. Međutim, trebao mi je netko da mi pravi društvo u slučaju da se, ne daj Bože, nešto nepredviđeno ne dogodi. I za moj naum sam uspjela vrbovati fra Matiju. Ne mogu vam reći koliko sam bila sretna.


Malo smo se vozikali na pedalini, malo smo pričali, malo šutjeli i puno, puno uživali. Svako malo sam dobacivala nešto ostalima na obali ne bi li ih privoljela da nam se pridruže. No, izgleda da su oni sposobni samo za cjelodnevno laprdanje i razglabanje superdosadnih tema.


Voda u jezeru je topla i izvanredna za kupanje. A i kao poligon za moje akrobatske skokove. Toliko sam se izludirala glumatajući Tarzana da ne znam kako sam uspjela dopuzati do sobe presvući se za ručak. Danko je spremio prave bakanalije koje sam jela gotovo spavajući. Samo zahvaljujući njegovoj ribi i patkinom mesu nisam odmah zaspala. A i morala sam mu čestitati rođendan koji je, izgleda, bio pravi razlog za naš dolazak i dobar provod na jezeru iz mojih snova.