Moj put u Ruandu (12. dio): Boravak u samostanu

Malo tko od mojih vršnjaka imao je priliku boraviti u samostanu. Sigurno ih jako puno misli da se tamo samo Boga moli. I da se ništa drugo ne radi. E, pa nije tako! I ja sam se sama u to uvjerila.Kod moga strike uvijek ima nekoga posla. Koliko su važne molitve, toliko je važan rad, ali i druženje i opuštanje uz društvene igre.Istina, nema struje, pa nema igrica na računalu ili wii konzoli, ali zato šah ili 'čovječe ne ljuti se' mogu uvijek proći i uz svijeće. A kad već nema struje, dnevni raspored podređen je dnevnom svjetlu.U samostanu kod strike buđenje je u 5,15. Nikada nisam mogla ni pomisliti da ću za ljetne praznike, kada nema škole, ustajati tako rano!!!
Ali nije mi bio problem. Naprotiv, to mi je tamo bilo potpuno normalno.

Nakon buđenja, svi bi se uputili u na molitvu u kapelicu, a potom i na jutarnju misu.Vrijeme poslije mise rezervirano je za doručak i druženje. Nakon toga svatko ide na svoju stranu. Striko bi nas rastjerao ko rakovu djecu. Svakoga sa svojim zaduženjem za taj dan.

Kao što sam već pisala, imala sam raznih zaduženja – od popravljanja krova samostana, čišćenja solarnih ćelija do kuhanja ručka. Ni fra Matija i fra Branimir nisu ništa bolje prošli!Ponovno okupljanje imali smo uvijek u 12,30 na ručku. Uživali smo u specijalitetima kuhara Oswaldija, koje on savršeno spremi. Ali sve što je lijepo – kratko traje. Po završetku ručka morali bi se vratiti svojim poslovima do 17 sati. Ako bi ostalo vremena, otišli bi na sok do gradića Gitarama, blizu Kivumua.

Sat vremena kasnije imali smo molitvu u kapelici, a za to nam je vrijeme Oswald pripremao uvijek finu večeru koja je u 19,15. Poslije večere je druženje uz društvene igre i odlazak na spavanac, jer gledanje po mraku uz svijeće brzo umara. Hm.. Možda nisu svijeće toliko krive, koliko strikin ubrzani radni ritam...
Još se jednom moram prisjetiti svih onih divnih ljudi iz sela Kivumu. Na putu od samostana do crkve uživala sam u ljepotama boja njihove šarene odjeće. Posebno me oduševila njihova sreća! Iako nemaju gotovo ništa, mnogi su i gladni, oni su ipak sretni. Iskreno sretni!

Uživala sam i na njihovim misama. Misno slavlje u Africi razlikuje se od našega. Za njih je to najvažniji društveni događaj.

Najkraća misa traje sat i pol, a proleti kao da je pet minuta, jer najveći dio mise se pjeva i pleše. To je za mene bilo prekrasno iskustvo.Ti ljudi imaju malo, ali su zbilja velikodušni i nesebični. Pošto u lemuznu ne daju novac, jer ga nemaju, oni na misu donose grah, krumpir, slatki krumpir, avokado, ananas, kupus, banane. Jer, to je za njih bogatstvo!

Moj put u Ruandu (11. dio): Veliko siromaštvo

Bit ću iskrena – dok nisam došla u Afriku nikada nisam ni čula za siromaštvo. Odnosno, nisam vjerovala da ljudi mogu živjeti u uvjetima koji su predstavljani iznimno teškima. Uvijek su takve priče ilustrirali onom malom dječicom podbulih trbuščića. A ja sam se uvijek pitala kako netko siromašan može biti tako debeljuškast. Priznajem, danas na takva moja stara razmišljanja gledam potpuno drukčije i čudim se kako sam mogla biti tako naivna. Afrika mi je otvorila oči!Djeca koju sam susretala i družila se s njima bila su uglavnom bosa i vrlo loše odjevena. Ako su uopće imali išta odjeće na sebi ili dvije sparene plastične papuče. Puno djece sam vidjela da plaču od gladi! Još kad mi je striko rekao da mnogi od njih jedu samo tri puta tjedno. Strašno!


Tada sam shvatila veličinu strikine ideje da što više djece uključi u školske aktivnosti. Jer, između ostaloga, djeca pohađajući školu imaju zajamčen dnevni obrok. O moj Bože, a ja jedem tri puta dnevno, vrlo često i ne pojedem ono što mi roditelji spreme, još se i bunim ako mi nešto ne prija... Opet, imam sve, imam kompjutor, televizor, telefon (pa i više njih!), hranu po izboru, a onaj mali pothranjeni Afrikanac, koji nema ništa od toga, sretniji je i nasmijaniji od mene!!! I vrlo često mu nije teško gurati golemi kanister, veći od njega, da bi iz nekoliko kilometara udaljenog mjesta nešto dovukao svojim roditeljima. I nije mu to teško napraviti, a mama ga neće zbog toga nagraditi nekim obrokom. Kojega, uostalom, ona i ne može pripraviti, jer – hrane nema.

Zašto mi imamo hrane u izobilju, a djeca u Africi nemaju ni za tri obroka tjedno? Zašto ja imam kompjutor, a moji novi prijatelji iz Ruande nikada nisu vidjeli ni televizor, jer nemaju ni struju u svojim domovima? Zašto, zašto, zašto? I onda čujem da upravo u tim najsiromašnijim zemljama postoje najveća prirodna bogatstva od kojih bi svi mogli živjeti fantastično.Možda te nelogičnosti jednog dana i shvatim. No, sigurna sam da to nikada neću odobriti. Pogotovo kad sam vidjela koliko je malo potrebno da ta djecu razvuku onaj svoj zarazno dražesni osmijeh i, barem prividno, svima pokažu da smo u stvari svi mi siromašni, a za pravo duhovno bogatstvo ne treba puno ni vremena ni novca.

Moj put u Ruandu (10. dio): Jezero Muhazi

Moj striko ima osobinu da me svojom pričom lako može zagrijati za nešto o čemu neću prestati razmišljati sve dok to ne vidim ili osjetim. I, kao uvijek, ostvarenje mojih maštanja se dogodi iznenada – striko samo tijekom doručka kaže da se spakiramo i krenemo. Tako je započela i moja najdraža ruandska pustolovina – odlazak na jezero Muhazi nedaleko glavnoga grada Kigalija.


Bila sam u dobro oprobanom društvu strike, Branimira i Matije, a domaćin Danko, salezijanac koji je u Ruandi jako dugo, vozio je ispred nas. Danko je, u stvari, zadužen za tu kuću na obali jezera o kojoj nisam sve ove dane prestala razmišljati. I da ne zaboravim, tamo je bio i strikin slovenski prijatelj, salezijanac Danilo.


Naravno, dolaskom na jezero nije mi ni palo na pamet cijeli dan slušati ozbiljne priče naših svećenika. Neprestano sam razmišljala o skoku u jezero. Međutim, trebao mi je netko da mi pravi društvo u slučaju da se, ne daj Bože, nešto nepredviđeno ne dogodi. I za moj naum sam uspjela vrbovati fra Matiju. Ne mogu vam reći koliko sam bila sretna.


Malo smo se vozikali na pedalini, malo smo pričali, malo šutjeli i puno, puno uživali. Svako malo sam dobacivala nešto ostalima na obali ne bi li ih privoljela da nam se pridruže. No, izgleda da su oni sposobni samo za cjelodnevno laprdanje i razglabanje superdosadnih tema.


Voda u jezeru je topla i izvanredna za kupanje. A i kao poligon za moje akrobatske skokove. Toliko sam se izludirala glumatajući Tarzana da ne znam kako sam uspjela dopuzati do sobe presvući se za ručak. Danko je spremio prave bakanalije koje sam jela gotovo spavajući. Samo zahvaljujući njegovoj ribi i patkinom mesu nisam odmah zaspala. A i morala sam mu čestitati rođendan koji je, izgleda, bio pravi razlog za naš dolazak i dobar provod na jezeru iz mojih snova.

Moj put u Ruandu (9. dio)

Moga boravka kod strike u Africi sjećat ću se cijeli život. U to sam uvjerena. Uostalom, i ovaj blog će me često podsjećati na najzanimljivije detalje toga nezaboravnog iskustva. Mala Plenjakuša vas je, tako, informirala o raznim životinjama, iskustvima s tamošnjim običajima, strikinim maltretiranjima svojih gostiju, izletima u Ugandu i Burundi... No, nikada mi iz sjećanja neće izblijediti ona prelijepa lica djece kojima osmijehe kao da je darivao sam – Bog!

Nisu mali Ruanđani neki ljepotani. Daleko su od savršenosti. Međutim, kad razvuku one osmijehe pune zubi prestanete gledati njihove nedostatke. Više vam nisu prljavi, poderani, tužni... S osmijehom kakav imaju prikrivaju sve nedostatke pozivajući vas da im se pridružite i budete kao oni.

Mislim da nikada neću zaboraviti iskustva druženja s malim Ruanđanima i način na koji oni promatraju okolinu. Ako ništa drugo, prestat ću gnjaviti svoje roditelje zbog izbora garderobe ili nekih sitnica kojima sam im ranije zagorčavala život. Moj striko mi je često govorio da ću u Africi naučiti cijeniti male stvari. Naravno, nisam mu vjerovala sve dok iz osmijeha malih Ruanđana nisam shvatila što je htio reći. Čovjek može biti prljav, ružan, gladan i nesretan, ali osmijehom može nadomjestiti sve materijalne prepreke koje nameće naš svijet. Treba se smijati, smijati i samo smijati! Za ozbiljne stvari imat ćemo ionako previše vremana kad narastemo...

Nastavlja se....

Vaša Antonela

Moj put u Ruandu (8. dio)

Striko nas je odlučio uništiti gadnim tempom koji nam je nametnuo. Taman se naviknemo na knjižnicu i opremanje "Limenka", dođe striko i kaže. "Idemo u Ugandu!" Vratimo se, počnemo sređivati krovove samostana, nisam zabila ni tri eksera, dođe striko i kaže: "Idemo u Nacionalni park Akagera!" Prije nekoliko dana taman sam nešto radila, a on priđe i izusti nešto reći. Prekinula sam ga prije negoli je išta rekao:"Što je striko? Gdje si sad smislio da idemo?" Nasmijao se, brci mu se raširili, vjerojatno je pomislio "koja li sam ja mudrica" i kaže: "Idemo u Burundi!"

Ne trebam vam ni reći kako sam bila uzbuđena. Taman sam se naučila izgovoriti ime države Ruanda, kad moram u neku drugu državu sličnog naziva. Kaže striko da je Burundi također brdovit kao Ruanda, ali "puno strmijih planina". A i da je sastav stanovništva u Burundiji sličan Ruandi. Dobro, to me ne zanima, a i ne bih nikada znala razlikovati ljude po nacionalnosti.

Do Burundija, koji je daleko nešto više od dva sata, već smo ogladnili u Butareu. Kaže striko da je Butare nekada bio glavni grad i da je to sveučilišno središte Ruande. Bilo kako bilo, striko kaže da tamo moramo zadovoljiti naše prazne stomake. Nakon što smo pojeli žablje krake i puževe, što sam jela prvi put u životu, mogu reći da je za mene taj Butare gastronomsko središte svijeta. Rekla sam striki da moramo misliti i o praznim stomacima kad se budemo vraćali iz Burundija. On je pojeo tartarski steak koji je meni izgledao sirov. Ma, krv je curila iz mesa!!! Onda mi je striko ispričao da u Africi, otkad je došao u misiju, nikada nije imao hladnjak u kućama u kojima je stanovao. Najbolja mu je hrana bila ona koju je jeo gotovo sirovu. I nikada mu nije nedostajalo nešto pothlađeno ili zamrznuto. U Africi se otrovao samo jedan jedini put – i to kad je u luksuznom restoranu jeo meso koje je bilo prethodno u zamrzivaču!

Bujumbura, glavni grad Burundija, leži na jezeru Tanganyika.

Butare je 20-ak minuta od granice. Ušavši u Burundi pokazalo se točnim sve što mi je striko prethodno rekao. Brdo do brda, čak i previše strmovito. Glasno sam pomislila da tamo i krave pasu pod ručnom kočnicom!

Bujumbura, glavni grad Burundija, učinila mi se potpuno drukčijom od Kigalija, glavnog grada Ruande. Za početak, Bujumbura je cijela na ravnici i nalazi se na obali jezera Tanganyika. Sve je puno cvijeća. Jezero Tanganyika je najduže i najdublje jezero u Africi. I ima najljepšu plažu, Sagu! Tamo smo se u jednom restoranu u kojemu u kavezu stoje zmija i majmun našli s Kavom.

Tako striko zove svoga prijatelja Vjenceslava Kavedžiju, izbornika muške i ženske košarkaške reprezentacije Ruande. Kava je u Bujumburu vodio svoje momčadi na nekim turnirima. Striko mi je ispričao da je Kava 1984. godine bio izbornik Jugoslavije i da je s košarkašicama osvojio Europsko prvenstvo. Kasnije je radio svugdje, u Švicarskoj, Tunisu, Obali Bjelokosti...

Na plaži Saga potpuno sam poludjela vidjevši "more". Izula sam se i svima dosađivala prosipajući po njima pijesak. Oko stola za kojim smo večeali bilo je brdo pijeska kojega sam morala SAMA očistiti za kaznu! Tek nakon čišćenja striko mi je dopustio uživati slušajući bubnjare iz Burundija, koji su bili velika atrakcija i službeni bubnjari Svjetskog prvenstva u nogometu u Južnoj Africi.

Iz Bujumbure smo išli za Gitegu, za koju govore da se nalazi doslovno u sredini Burundija. Bili smo malo skrenuli i vidjeti službeno najudaljeniji izvor Nila, otkriven 1938. godine. Međutim, to mi je bilo veliko razočarenje, jer su se pametnjakovići dosjetili sazidati taj izvor i prikazati ga kao vodu koja izlazi iz slavine. Kao da smo idioti pa ćemo povjerovati da iz te slavine potječe najdulja svjetska rijeka!? Popela sam se na prigodnu piramidu, koja treba simbolizirati izvor rijeke koja će svoj kraj imati nakon nešto manje od 7.000 kilometara nedaleko od pravih egipatskih piramida.

Drvo koje se nalazi u središtu Burundija (Gitega)

U Burundiju sam htjela kupiti zastavu te zemlje. Naši domaćin, fratri iz samostana u Gitegi, rekli su mi da je to nemoguće, jer su lokalni političari ustvrdili da je zastava sibol koji nije na prodaju i ne može se iznijeti iz zemlje. Ne znam kako, ali onaj moj "lopov" od strike mi je nabavio zastavu! Jedino što nije dopustio da ga slikamo, ni sa zastavom ni bez zastave. Ne znam zašto, ali nisam sigurna da sam ga ijednom uspjela slikati tijekom mojeg boravka u Africi!

Nastavlja se.....

Vaša Antonela

Moj put u Ruandu (7. dio): Izvor Nila

O Africi sam, prije nego što sam otišla posjetiti striku u Ruandu, puno čitala, još više gledala dokumentarne filmove na televiziji, ali nije to isto kao kad se oči u oči susretneš s lavom ili slonom u prirodi. A sjedeći ispred televizije u Bosni nikada nećeš saznati ono što je mene moj striko naučio u Africi – izvor velike rijeke Nil je u Bosni!!! Kako? E, po odgovor smo se zaputili do jezera Viktorija u Ugandi.


Sve enciklopedije i geografski priručnici govore da je iz toga velikog jezera, drugoga po veličini na svijetu, procurio Nil. I to blizu mjesta Jinja koje je danas odredište brojnim čudacima koji riskiraju živote da bi se u gumenim čamcima spuštali niz goleme brzake. A u toj Jinji, za one koji ne znaju, nalazi se i spomenik poznatom Indijcu, Mahatmi Gandiju, koji je tražio da se iz urne s njegovim pepelom dio prospe u vodu. Ne znam jesu li tu oporuku ispunili s metalnih mostova preko rijeke, ali nemam riječi za opisati osjećaj kad tamo stojiš, gotovo dodiruješ zahuktalu i uzavrelu rijeku ispod sebe, a vodena prašina te neprestano umiva.

Priča meni moj striko da se donedavno svugdje pisalo da je baš tu, gdje smo mi stajali i buljili u moćnu vodu, izvor Nila. Znalo se da je, doduše, jedna od pritoka jezera Viktorija dolazila čak iz planina Burundija. Nedavno su neki istraživači otkrili još udaljeniji izvor – iz šume u Ruandi. Moj striko se našalio i dodao – "Kako je krenulo neće nikoga iznenaditi da uskoro ustvrdimo da je stvarni izvor Nila u – Bosni!?" I tako ti mi prvi počinjemo podgrijavati tu novu teoriju, tek da nam netko kasnije ne preuzme ideju!


Nastavlja se.....

Vaša Antonela