Malo tko od mojih vršnjaka imao je priliku boraviti u samostanu. Sigurno ih jako puno misli da se tamo samo Boga moli. I da se ništa drugo ne radi. E, pa nije tako! I ja sam se sama u to uvjerila.
Kod moga strike uvijek ima nekoga posla. Koliko su važne molitve, toliko je važan rad, ali i druženje i opuštanje uz društvene igre.Istina, nema struje, pa nema igrica na računalu ili wii konzoli, ali zato šah ili 'čovječe ne ljuti se' mogu uvijek proći i uz svijeće. A kad već nema struje, dnevni raspored podređen je dnevnom svjetlu.
U samostanu kod strike buđenje je u 5,15. Nikada nisam mogla ni pomisliti da ću za ljetne praznike, kada nema škole, ustajati tako rano!!!Ali nije mi bio problem. Naprotiv, to mi je tamo bilo potpuno normalno.
Nakon buđenja, svi bi se uputili u na molitvu u kapelicu, a potom i na jutarnju misu.
Vrijeme poslije mise rezervirano je za doručak i druženje. Nakon toga svatko ide na svoju stranu. Striko bi nas rastjerao ko rakovu djecu. Svakoga sa svojim zaduženjem za taj dan.Kao što sam već pisala, imala sam raznih zaduženja – od popravljanja krova samostana, čišćenja solarnih ćelija do kuhanja ručka. Ni fra Matija i fra Branimir nisu ništa bolje prošli!
Ponovno okupljanje imali smo uvijek u 12,30 na ručku. Uživali smo u specijalitetima kuhara Oswaldija, koje on savršeno spremi. Ali sve što je lijepo – kratko traje. Po završetku ručka morali bi se vratiti svojim poslovima do 17 sati. Ako bi ostalo vremena, otišli bi na sok do gradića Gitarama, blizu Kivumua.Sat vremena kasnije imali smo molitvu u kapelici, a za to nam je vrijeme Oswald pripremao uvijek finu večeru koja je u 19,15. Poslije večere je druženje uz društvene igre i odlazak na spavanac, jer gledanje po mraku uz svijeće brzo umara. Hm.. Možda nisu svijeće toliko krive, koliko strikin ubrzani radni ritam...
Još se jednom moram prisjetiti svih onih divnih ljudi iz sela Kivumu. Na putu od samostana do crkve uživala sam u ljepotama boja njihove šarene odjeće. Posebno me oduševila njihova sreća! Iako nemaju gotovo ništa, mnogi su i gladni, oni su ipak sretni. Iskreno sretni!
Uživala sam i na njihovim misama. Misno slavlje u Africi razlikuje se od našega. Za njih je to najvažniji društveni događaj.
Najkraća misa traje sat i pol, a proleti kao da je pet minuta, jer najveći dio mise se pjeva i pleše. To je za mene bilo prekrasno iskustvo.
Ti ljudi imaju malo, ali su zbilja velikodušni i nesebični. Pošto u lemuznu ne daju novac, jer ga nemaju, oni na misu donose grah, krumpir, slatki krumpir, avokado, ananas, kupus, banane. Jer, to je za njih bogatstvo!
