Čim se probudim, odmah letim u dvorište susjedne škole. Tamo se okuplja puno djece i lijepo mi je družiti se s njima. Gledajući ih onako siromašno odjevene tražila sam načina kako ih dodatno razveseliti. I sjetila sam se balona, kojih sam u velikoj količini ponijela sa sobom. Kad sam im počela dijeliti balone, odjednom je sa svih strana počelo dolaziti sve više i više djece. Bilo ih je na stotine oko mene i malo sam se preplašila. Striko je primjetio gužvu, dotrčao do mene i svu djecu rastjerao. Spasio me! Shvatila sam zašto mi je bio govorio to što je govorio. Shvatila sam da je bio u pravu. Ali, nisam htjela odustati od namjere da ispraznim torbu koju sam u Bosni napunila raznim igračkama.
Sutradan sam s fra Matijom išla u obilazak učiteljskih kuća koje su sagradili dobrotvori iz Njemačke. Krišom sam opet dijelila balone, ali djeca me ovaj put nisu salijetala kao dan ranije. Vjerojatno su se uplašili fra Matije! Bilo mi je drago ponovi vidjeti njihove osmijehe. Pomislila sam da bi od sreće oni najradije poletjeli u zrak na balonima koje su dobili i odmah napuhali.Iznenadila sam se kako ljudi u selima oko Kivumua žive u malim kućama koje su široke nešto više od dva metra. Ali, oni se ne žale i stalno su nasmijani. To mi je super!
Izgleda da su strikini učitelji glavne face u selu. Bili smo kod jednog od njih. Kuća mu je na vrhu brda i najveća je u cijelom kraju. I ima čak svinju i kravu!
Mislila sam da je moja Bosna brdovita, ali to je ništa u usporedbi s Ruandom. Stalno šetamo gore-dolje-gore-dolje i noge mi već oko podneva samo što ne otpadnu. Kad smo se fra Matija i ja
vratili strikanu, odmah sam zaspala. Bez večere.
Ujutro nas je probudilo zvono na ulaznim samostanskim vratima. Otvorila sam vrata, a ispred je čopor djece tražio da im dam još poneki balon. Pojavio se i striko koji ih je odmah rastjerao. Nisam mu rekla zašto su došli. Smijuljila sam se. Striko je bio u pravu – ne treba im davati ništa, jer neće prestati tražiti još i još...
(nastavlja se)
Nema komentara:
Objavi komentar