Bit ću iskrena – dok nisam došla u Afriku nikada nisam ni čula za siromaštvo. Odnosno, nisam vjerovala da ljudi mogu živjeti u uvjetima koji su predstavljani iznimno teškima. Uvijek su takve priče ilustrirali onom malom dječicom podbulih trbuščića. A ja sam se uvijek pitala kako netko siromašan može biti tako debeljuškast. Priznajem, danas na takva moja stara razmišljanja gledam potpuno drukčije i čudim se kako sam mogla biti tako naivna. Afrika mi je otvorila oči!
Djeca koju sam susretala i družila se s njima bila su uglavnom bosa i vrlo loše odjevena. Ako su uopće imali išta odjeće na sebi ili dvije sparene plastične papuče. Puno djece sam vidjela da plaču od gladi! Još kad mi je striko rekao da mnogi od njih jedu samo tri puta tjedno. Strašno!
Tada sam shvatila veličinu strikine ideje da što više djece uključi u školske aktivnosti. Jer, između ostaloga, djeca pohađajući školu imaju zajamčen dnevni obrok. O moj Bože, a ja jedem tri puta dnevno, vrlo često i ne pojedem ono što mi roditelji spreme, još se i bunim ako mi nešto ne prija... Opet, imam sve, imam kompjutor, televizor, telefon (pa i više njih!), hranu po izboru, a onaj mali pothranjeni Afrikanac, koji nema ništa od toga, sretniji je i nasmijaniji od mene!!! I vrlo često mu nije teško gurati golemi kanister, veći od njega, da bi iz nekoliko kilometara udaljenog mjesta nešto dovukao svojim roditeljima. I nije mu to teško napraviti, a mama ga neće zbog toga nagraditi nekim obrokom. Kojega, uostalom, ona i ne može pripraviti, jer – hrane nema.
Zašto mi imamo hrane u izobilju, a djeca u Africi nemaju ni za tri obroka tjedno? Zašto ja imam kompjutor, a moji novi prijatelji iz Ruande nikada nisu vidjeli ni televizor, jer nemaju ni struju u svojim domovima? Zašto, zašto, zašto? I onda čujem da upravo u tim najsiromašnijim zemljama postoje najveća prirodna bogatstva od kojih bi svi mogli živjeti fantastično.
Možda te nelogičnosti jednog dana i shvatim. No, sigurna sam da to nikada neću odobriti. Pogotovo kad sam vidjela koliko je malo potrebno da ta djecu razvuku onaj svoj zarazno dražesni osmijeh i, barem prividno, svima pokažu da smo u stvari svi mi siromašni, a za pravo duhovno bogatstvo ne treba puno ni vremena ni novca.
Nema komentara:
Objavi komentar