Striko nas je odlučio uništiti gadnim tempom koji nam je nametnuo. Taman se naviknemo na knjižnicu i opremanje "Limenka", dođe striko i kaže. "Idemo u Ugandu!" Vratimo se, počnemo sređivati krovove samostana, nisam zabila ni tri eksera, dođe striko i kaže: "Idemo u Nacionalni park Akagera!" Prije nekoliko dana taman sam nešto radila, a on priđe i izusti nešto reći. Prekinula sam ga prije negoli je išta rekao:"Što je striko? Gdje si sad smislio da idemo?" Nasmijao se, brci mu se raširili, vjerojatno je pomislio "koja li sam ja mudrica" i kaže: "Idemo u Burundi!"
Ne trebam vam ni reći kako sam bila uzbuđena. Taman sam se naučila izgovoriti ime države Ruanda, kad moram u neku drugu državu sličnog naziva. Kaže striko da je Burundi također brdovit kao Ruanda, ali "puno strmijih planina". A i da je sastav stanovništva u Burundiji sličan Ruandi. Dobro, to me ne zanima, a i ne bih nikada znala razlikovati ljude po nacionalnosti.
Do Burundija, koji je daleko nešto više od dva sata, već smo ogladnili u Butareu. Kaže striko da je Butare nekada bio glavni grad i da je to sveučilišno središte Ruande. Bilo kako bilo, striko kaže da tamo moramo zadovoljiti naše prazne stomake. Nakon što smo pojeli žablje krake i puževe, što sam jela prvi put u životu, mogu reći da je za mene taj Butare gastronomsko središte svijeta. Rekla sam striki da moramo misliti i o praznim stomacima kad se budemo vraćali iz Burundija. On je pojeo tartarski steak koji je meni izgledao sirov. Ma, krv je curila iz mesa!!! Onda mi je striko ispričao da u Africi, otkad je došao u misiju, nikada nije imao hladnjak u kućama u kojima je stanovao. Najbolja mu je hrana bila ona koju je jeo gotovo sirovu. I nikada mu nije nedostajalo nešto pothlađeno ili zamrznuto. U Africi se otrovao samo jedan jedini put – i to kad je u luksuznom restoranu jeo meso koje je bilo prethodno u zamrzivaču!
Bujumbura, glavni grad Burundija, leži na jezeru Tanganyika.Butare je 20-ak minuta od granice. Ušavši u Burundi pokazalo se točnim sve što mi je striko prethodno rekao. Brdo do brda, čak i previše strmovito. Glasno sam pomislila da tamo i krave pasu pod ručnom kočnicom!
Bujumbura, glavni grad Burundija, učinila mi se potpuno drukčijom od Kigalija, glavnog grada Ruande. Za početak, Bujumbura je cijela na ravnici i nalazi se na obali jezera Tanganyika. Sve je puno cvijeća. Jezero Tanganyika je najduže i najdublje jezero u Africi. I ima najljepšu plažu, Sagu! Tamo smo se u jednom restoranu u kojemu u kavezu stoje zmija i majmun našli s Kavom.
Tako striko zove svoga prijatelja Vjenceslava Kavedžiju, izbornika muške i ženske košarkaške reprezentacije Ruande. Kava je u Bujumburu vodio svoje momčadi na nekim turnirima. Striko mi je ispričao da je Kava 1984. godine bio izbornik Jugoslavije i da je s košarkašicama osvojio Europsko prvenstvo. Kasnije je radio svugdje, u Švicarskoj, Tunisu, Obali Bjelokosti...
Na plaži Saga potpuno sam poludjela vidjevši "more". Izula sam se i svima dosađivala prosipajući po njima pijesak. Oko stola za kojim smo večeali bilo je brdo pijeska kojega sam morala SAMA očistiti za kaznu! Tek nakon čišćenja striko mi je dopustio uživati slušajući bubnjare iz Burundija, koji su bili velika atrakcija i službeni bubnjari Svjetskog prvenstva u nogometu u Južnoj Africi.
Iz Bujumbure smo išli za Gitegu, za koju govore da se nalazi doslovno u sredini Burundija. Bili smo malo skrenuli i vidjeti službeno najudaljeniji izvor Nila, otkriven 1938. godine. Međutim, to mi je bilo veliko razočarenje, jer su se pametnjakovići dosjetili sazidati taj izvor i prikazati ga kao vodu koja izlazi iz slavine. Kao da smo idioti pa ćemo povjerovati da iz te slavine potječe najdulja svjetska rijeka!? Popela sam se na prigodnu piramidu, koja treba simbolizirati izvor rijeke koja će svoj kraj imati nakon nešto manje od 7.000 kilometara nedaleko od pravih egipatskih piramida.
Drvo koje se nalazi u središtu Burundija (Gitega)U Burundiju sam htjela kupiti zastavu te zemlje. Naši domaćin, fratri iz samostana u Gitegi, rekli su mi da je to nemoguće, jer su lokalni političari ustvrdili da je zastava sibol koji nije na prodaju i ne može se iznijeti iz zemlje. Ne znam kako, ali onaj moj "lopov" od strike mi je nabavio zastavu! Jedino što nije dopustio da ga slikamo, ni sa zastavom ni bez zastave. Ne znam zašto, ali nisam sigurna da sam ga ijednom uspjela slikati tijekom mojeg boravka u Africi!
Nastavlja se.....Vaša Antonela
Moga boravka kod strike u Africi sjećat ću se cijeli život. U to sam uvjerena. Uostalom, i ovaj blog će me često podsjećati na najzanimljivije detalje toga nezaboravnog iskustva. Mala Plenjakuša vas je, tako, informirala o raznim životinjama, iskustvima s tamošnjim običajima, strikinim maltretiranjima svojih gostiju, izletima u Ugandu i Burundi... No, nikada mi iz sjećanja neće izblijediti ona prelijepa lica djece kojima osmijehe kao da je darivao sam – Bog!
Nisu mali Ruanđani neki ljepotani. Daleko su od savršenosti. Međutim, kad razvuku one osmijehe pune zubi prestanete gledati njihove nedostatke. Više vam nisu prljavi, poderani, tužni... S osmijehom kakav imaju prikrivaju sve nedostatke pozivajući vas da im se pridružite i budete kao oni.
Mislim da nikada neću zaboraviti iskustva druženja s malim Ruanđanima i način na koji oni promatraju okolinu. Ako ništa drugo, prestat ću gnjaviti svoje roditelje zbog izbora garderobe ili nekih sitnica kojima sam im ranije zagorčavala život. Moj striko mi je često govorio da ću u Africi naučiti cijeniti male stvari. Naravno, nisam mu vjerovala sve dok iz osmijeha malih Ruanđana nisam shvatila što je htio reći. Čovjek može biti prljav, ružan, gladan i nesretan, ali osmijehom može nadomjestiti sve materijalne prepreke koje nameće naš svijet. Treba se smijati, smijati i samo smijati! Za ozbiljne stvari imat ćemo ionako previše vremana kad narastemo...
Nastavlja se....
