ponedjeljak, 30. kolovoza 2010.

Moj put u Ruandu (7. dio): Izvor Nila

O Africi sam, prije nego što sam otišla posjetiti striku u Ruandu, puno čitala, još više gledala dokumentarne filmove na televiziji, ali nije to isto kao kad se oči u oči susretneš s lavom ili slonom u prirodi. A sjedeći ispred televizije u Bosni nikada nećeš saznati ono što je mene moj striko naučio u Africi – izvor velike rijeke Nil je u Bosni!!! Kako? E, po odgovor smo se zaputili do jezera Viktorija u Ugandi.


Sve enciklopedije i geografski priručnici govore da je iz toga velikog jezera, drugoga po veličini na svijetu, procurio Nil. I to blizu mjesta Jinja koje je danas odredište brojnim čudacima koji riskiraju živote da bi se u gumenim čamcima spuštali niz goleme brzake. A u toj Jinji, za one koji ne znaju, nalazi se i spomenik poznatom Indijcu, Mahatmi Gandiju, koji je tražio da se iz urne s njegovim pepelom dio prospe u vodu. Ne znam jesu li tu oporuku ispunili s metalnih mostova preko rijeke, ali nemam riječi za opisati osjećaj kad tamo stojiš, gotovo dodiruješ zahuktalu i uzavrelu rijeku ispod sebe, a vodena prašina te neprestano umiva.

Priča meni moj striko da se donedavno svugdje pisalo da je baš tu, gdje smo mi stajali i buljili u moćnu vodu, izvor Nila. Znalo se da je, doduše, jedna od pritoka jezera Viktorija dolazila čak iz planina Burundija. Nedavno su neki istraživači otkrili još udaljeniji izvor – iz šume u Ruandi. Moj striko se našalio i dodao – "Kako je krenulo neće nikoga iznenaditi da uskoro ustvrdimo da je stvarni izvor Nila u – Bosni!?" I tako ti mi prvi počinjemo podgrijavati tu novu teoriju, tek da nam netko kasnije ne preuzme ideju!


Nastavlja se.....

Vaša Antonela

nedjelja, 29. kolovoza 2010.

Moj put u Ruandu (6. dio)

Čitam malo ove dnevničke zapise i prvo pomislim kako su u mojoj obitelji sada svi uvjereni da sam u Africi samo hodala i hodala i ništa radila. Kako bih voljela da je bilo tako! A moj striko Ivica potrudio se biti pravi poslovođa i nije htio ni čuti da bilo tko od njegovih gostiju samo sjedi, izležava se i hoda po selima. Sve nas je itekako zaposlio, a sada ću vam iznijeti što sam sve radila...

Prvo smo fra Branimir, fra Matija i ja morali urediti bibliokontejner kojega smo nazvali "Limenko". Nije to bila nimalo lagana zadaća. Heeeej, trebalo je posložiti na police više od 12 tisuća knjiga!!! I ne samo to. Svaku knjigu smo posebno označili te uveli u računalni sustav. Uostalom, bit ću neskromna, posao smo tako dobro napravili da je realno očekivati skoru mogućnost uvida u kompletan popis na internetskoj stranici. "Mozak" cijele operacije bio je fra Branimir. Moja obveza je bila biti im pri ruci i trčkarati uokolo za sve što im je trebalo. Povremeno bi se malo zaigrala u zafrkanciji s našim bogoslovima da sam spas morala tražiti u bijegu u obližnji samostan. Jednom me fra Branimir tako "nagario" i trčao za mnom da sam, priznajem, poželjela poletjeti i u trenutku doletjeti u Bosnu.


No, nije sve bilo šaljivo. Striko zna da je moj otac, a njegov brat, vrstan limar. S obzirom da striko mene gleda kao dječaka, nipošto kao djevojčicu, natjerao me da iskoristim svoja znanja iz pomaganja ocu te nešto korisno napravim. Naime, samostan je pokriven limom i u vrijeme sušne sezone drva na krovovima se skupe, a ekseri i šarafi popuste. Moja zadaća je bila popraviti krovove! I nije mi bilo svejedno. Otac nije bio pored mene, striko mi je zadao odgovoran zadatak, nisam mogla ustuknuti, trebalo je sve dobro napraviti.

I tako sam se nekoliko dana pentrala po krovovima samostana, zakucavala eksere, zavrtala šarafe. I to nije bilo sve. Kad sam već bila na krovovima, striko je odlučio da bih mogla malo i očistiti solarne ćelije koje se tamo danju koriste za punjenje baterija za noćnu potrošnju.


Osim majstorskih poslova na krovu, jednom sam pokazala majstorstvo i pod krovom. U kuhinji. Kuhala sam za sve. I to u nedjelju, kad nema u samostanu kuhara Oswaldija. Tim danom fratri sami sebi pripremaju objede. A moja zadaća, koju sam sama sebi zacrtala, bila je sve njih iznenaditi kad se vrate s molitve i dočekati ih s večerom.

Špageti s umakom i mesom bili su im iznenađenje. I, ako me nisu lagali, bili su oduševljeni. Ako su me i lagali, sve su pojeli. Nisam ostala dugo, trebalo je malo i prileći i odmoriti se za sutrašnji dan. Nikada nisam ni mogla pretpostaviti što će me ujutro dočekati, hoće li nas striko negdje odvesti u šetnju ili nas zaposliti na kojekakvim poslovima...

Nastavlja se....

Vaša Antonela

petak, 27. kolovoza 2010.

Moj put u Ruandu: Akagera (5. dio)


Ponovno sam posjetila jedan nacionalni park, ali ovaj put u Ruandi. U ranim jutarnjim satima iz našeg sela Kivumu krenuli smo prema parku Akagera. Vožnja do poznatog ruandskog zaštićenog prirodnog rezervata trajala je dva i pol sata, pa smo vrijeme kratili slušajuci poznate ruandske pjesme koje su pjevale časne sestre. U našoj i ne tako maloj ekspediciji koja se uputila na foto safari i izlet bilo je dvanaest ljudi. Šestero Hrvata: fra Branimir, fra Matija, fra Ivica (striko) Lovorka Silvija i moja malenkost, te šestero Ruanđana: Jean-Paul, Justine, Egide, Modesta, Jean d'Arc i Primitiva.

Iako sam već imala priliku vidjeti afričke životinje u parku u Ugandi, svejedno sam ponovno bila uzbuđena što smo u blizini veličanstvenih životinja kakve drugi moji vršnjaci mogu vidjeti na National Geographicu ili u zoološkim vrtovima. Bila sam svjesna da rijetka djeca iz Europe i ostatka neafričkog svijeta imaju sreću da sve ovo vide uživo...


Po ulasku u park nismo se dugo vozili kad smo ugledali prvu životinju. Bila je to žirafa sa svojom mladunčadi, malim žiraficama. E, to je stvarno bio prizor! Visoke i vitke životinje, koje u svom duuugom vratu imaju tek sedam kralježaka (!), u prirodnom staništu izgledale su nestvarno lijepo. Izišli smo da ih vidimo, ali kako su te životinje bez obzira na veličinu dosta plahe, odmah su pobjegle. Ipak, nekako smo uspjeli napraviti dvije slike.


Slijedeće na rasporedu su bile bradavičaste svinje. Naišli smo na njih gotovo odmah iza "ugla", odnosno u slijedećem bushu. Nakon žirafa, koje su tako lijepe životinje, ove su svinje u najmanju ruku izgledale neugledno, da ne kažem preružno... Od tog meni neatraktivnog prizora srećom smo brzo došli do zebri.

Dakle, vidjeli smo potom i prekrasne zebre, koje sam ja kad sam bila mala (ali, jako mala, da se razumijemo!!) zvala konj u pidžami. Zebre se zaista nemaju što žaliti. Sa onim njihovim crno-bijelim prugama na svakoj slici izgledaju fotogenično i efektno. Dok smo ih promatrali iz našeg safari terenskog vozila i zadivljeno komentirali kako su prekrasne, jedna mala zebrica je pokušala preskočiti potočić, ali nije mogla jer je bila premala. Bili smo tako blizu njih da smo ih mogli i dodirnuti da smo htjeli. No, znali smo da to nije u redu jer divlje životinje treba što manje uznemiravati.

Poslije crno-bijelog mora zebri ugledali smo ogromne orlove sa mladima. Veliki orlovi - roditelji, koji cijeli život ostaju zajedno u paru is istim partnerom, čuvali su budno male orliće i prema njima zaštitnički širili krila.

Sve te životinje smo promatrali kroz otvor na krovu džipa koji je specijalno i napravljen za safari. Ja sam se gotovo cijelo vrijeme vozila na krovu džipa zajedno sa svojom prijateljicom Silvijom. Vidjele smo tako i male životinje po imenu topi, koje su slične srnama. Vidjele smo i puno majmuna koji su čak skočili na krov naseg džipa i sjedili pored nas. Silvija i ja smo se sa njima slikale, ali ja sam u početku ipak bila malo prepadnuta. Pa, ne skaču mi majmuni baš svaki dan oko glave!?

Vozeći se pored jezera promatrali smo nilske konje koji su ljenčarili i izležavali se na suncu. Čim smo im se približili, odlučili su protegnuti noge i ubaciti se u jezero koje vrvi krokodilima. Na tom smo se mjestu odlučili malo odmoriti i napraviti piknik. Kad sam se sa Lovrkom i Silvijom približila jezeru da operemo ruke, prišao nam je vodič iz parka i upozorio nas da budemo oprezne kako nam krokodili ne bi "gricnuli" nokte na rukama. Smijale smo se i ipak opreznije prišle jezeru da se operemo kad je pet metara ispred nas zinuo nilski konj. Uhhh! A nilski konj ima tolika usta da sam imala osjećaj da bi me cijelu mogao progutati u jednom zalogaju.

Nakon piknika smo odlučili malo odmoriti, pa smo i zadrijemali uz jezero. A neki su toliko čvrsto zaspali da su umalo i zahrkali! Nakon dobrog ručka i odmora, ponovno smo krenuli u potragu za životinjama. Odlučili smo pronaći više žirafa i zaista smo pronašli. Nakon par minuta približili smo se krdu s kojim smo se slikali, a žirafe su stajale tako da je izgledalo kao da zaista poziraju. Ej, koje pozerice!

Poslijepodne smo se već prilično nagledali životinja, pa smo odlučili da je dosta i da izlet treba privesti kraju. Za nama je bio još jedan lijep izlet i lijep dan proveden u dobrom društvu i u predivnim predjelima. Svi su bili zadovoljni, pa smo putovanje smo završili pjevajući cijelim putem do Kivuma ruandske pjesme.


Ne računajući nekoliko dosadnih obada koji su me salijetali na krovu džipa i zagorčali mi život dok ih se nismo riješili, ovo je zaista bio jedan od afričkih dana koji će mi ostati u posebno lijepoj uspomeni.

petak, 20. kolovoza 2010.

Moj put u Ruandu (4. dio)

Otkad sam došla u Ruandu, striko mi nije prestao pričati o – Ugandi. Pohvalim ovo, on uzvrati da je u Ugandi još ljepše. Pohvalim ono, striko opet o Ugandi. Shvatila sam da, kad o nečemu trebam reći nešto pozitivno, odmah trebam dodati i da je vjerojatno sve to puno zanimljivije u Ugandi. Sluša striko mene i smiju mu se brci. Zadovoljan je i ponavlja da sam dobra cura, jer ga pažljivo slušam. Prije nekoliko dana, nakon doručka, samo je povikao: "Imaš deset minuta da se spremiš, idemo u Ugandu!"

Bila sam uzbuđena, jer sam davno shvatila da se i moj striko uvijek uzbudi na spomen Ugande. Ipak je on tamo započeo svoj misionarski život. Ipak je on u Ugandi boravio 13 godina. U Ruandi je "tek" sedam godina.

Naravno, zna striko što mene zanima i odmah me odveo u nacionalni park "Queen Elisabeth". A prvo što sam vidjela bili su oni ludi majmuni "poderanih guzica". Jednome sam dodala bananu, a to je odmah bio signal za još troje koji su počeli skakati po autu tražeći i za sebe hranu. Striko je to riješio tako što je snažno zasvirao sirenom. Banane su im poispadale iz ruku. Baš su smiješni ti pavijani!
Nisu uspjeli ni pobjeći, a već su nam u vidokrug došle bradavičaste svinje. Za njih sam čula da imaju jako dugo pamćenje. Koje ne traje dulje od šest sekundi. Male su, imaju dugu grivu, ali su i ružne. Ljepše su naše domaće!

Vozeći se dalje kroz park naišli smo na – lava. Eeeeeeeeeeeeej, kad to budem pričala u Bosni neće mi nitko vjerovati. Sjedio je na velikom mravinjaku. Striko me zezao da će lav napasti i pojesti one bradavičaste svinje. Nisam mu povjerovala, gledala sam i ja neke filmove o lavovima. U kojima sam naučila da lavovi love noću, a danju se samo odmaraju.

Poslije lavova skoro smo se sudarili sa slonom. Prišli smo mu tako blizu da je raširio uši kao jedra na brodu i krenuo prema nama. Ma kakvi krenuo, pojurio je prema nama! Prvi put sam vidjela striku malo zabrinutog. Žestoko je pritisnuo gas i pobjegli smo otamo. Kad smo stali, rekao mi je: "Zamalo je od nas napravio mljeveno meso!" Povjerovala sam, ipak su to grdosije teške nekoliko tona.

Jedan dio posjeta nacionalnom parku odvija se brodom. A tek što smo s broda vidjeli bivola, nilskih konja, krokodila, slonova, ptica...!!! Striko mi kaže da tamo obitava više od 600 različitih vrsta ptica, čak i onaj ružni marabu, kome guša visi do poda.

Iznenadilo me koliko nilski konji – prde. To sam zaključila po mirisu i zračnim balončićima koji su oko njih stalno izlazili na površinu vode. Krokodili su se mazali blatom i tako maskirani čekali žrtve. Antilope bi malo gucnule vode i odmah bježale na sigurnije tlo.



Striko je, kad smo se vratili brodom, zaželio da nešto popijemo prije nego nastavimo safari. Rekla sam – može, ali brzo i s nogu! Tako je i bilo i već za pola sata krenuli smo dalje. Autom smo ušli u ogromno krdo impala. Striko mi je objasnio da je među njima samo jedan mužjak. Kaže, tako su oni uredili svoj život, samo najjači mužjak ima mogućnost života s toliko ženki. A svoju snagu mora često dokazivati prema mužjacima koji pokušavaju preuzeti njegovo mjesto.

Najviše su me oduševile lavice, koje smo vidjeli na kraju našeg jednodnevnog izleta. Bilo ih je čak devet u grupi. I igrale su se kao male mace.


Poslije nacionalnog parka striko me odveo na mjesto na kojem je označen ekvator koji tuda prolazi. Striko me slikao, jedna noga mi je bila na sjevernoj, a druga na južnoj polutci.

Kad smo i to vidjeli, otišli smo kod naših časnih sestara u Rutiju i Rushooku. Tamo je moj striko osnovao misiju i boravio osam godina.

I, onda, taman kad sam očekivala nove priče o njegovoj zaljubljenosti u Ugandu, samo se podigao i rekao: "Dosta je bilo! Ajmo kući!"

I tako vam se ja, nakon nekoliko dana boravka u Ugandi, ponovo pismom javljam iz – Ruande.


Vaša Antonela

nedjelja, 15. kolovoza 2010.

Moj put u Ruandu (3. dio)

Striko, striko, sto puta si mi rekao da ništa ne dajem drugoj djeci, jer ću zažaliti zbog toga! Nisam ti vjerovala. Uostalom, kako ti znaš bolje od mene kako se trebam ponašati s djecom mojih godina. Sada ti vjerujem. Evo i zašto...


Čim se probudim, odmah letim u dvorište susjedne škole. Tamo se okuplja puno djece i lijepo mi je družiti se s njima. Gledajući ih onako siromašno odjevene tražila sam načina kako ih dodatno razveseliti. I sjetila sam se balona, kojih sam u velikoj količini ponijela sa sobom. Kad sam im počela dijeliti balone, odjednom je sa svih strana počelo dolaziti sve više i više djece. Bilo ih je na stotine oko mene i malo sam se preplašila. Striko je primjetio gužvu, dotrčao do mene i svu djecu rastjerao. Spasio me! Shvatila sam zašto mi je bio govorio to što je govorio. Shvatila sam da je bio u pravu. Ali, nisam htjela odustati od namjere da ispraznim torbu koju sam u Bosni napunila raznim igračkama.

Sutradan sam s fra Matijom išla u obilazak učiteljskih kuća koje su sagradili dobrotvori iz Njemačke. Krišom sam opet dijelila balone, ali djeca me ovaj put nisu salijetala kao dan ranije. Vjerojatno su se uplašili fra Matije! Bilo mi je drago ponovi vidjeti njihove osmijehe. Pomislila sam da bi od sreće oni najradije poletjeli u zrak na balonima koje su dobili i odmah napuhali.
Iznenadila sam se kako ljudi u selima oko Kivumua žive u malim kućama koje su široke nešto više od dva metra. Ali, oni se ne žale i stalno su nasmijani. To mi je super!



Izgleda da su strikini učitelji glavne face u selu. Bili smo kod jednog od njih. Kuća mu je na vrhu brda i najveća je u cijelom kraju. I ima čak svinju i kravu!



Mislila sam da je moja Bosna brdovita, ali to je ništa u usporedbi s Ruandom. Stalno šetamo gore-dolje-gore-dolje i noge mi već oko podneva samo što ne otpadnu. Kad smo se fra Matija i ja
vratili strikanu, odmah sam zaspala. Bez večere.


Ujutro nas je probudilo zvono na ulaznim samostanskim vratima. Otvorila sam vrata, a ispred je čopor djece tražio da im dam još poneki balon. Pojavio se i striko koji ih je odmah rastjerao. Nisam mu rekla zašto su došli. Smijuljila sam se. Striko je bio u pravu – ne treba im davati ništa, jer neće prestati tražiti još i još...


(nastavlja se)

srijeda, 4. kolovoza 2010.

Moj put u Ruandu (2. dio)

Joooooooooj! Nisam ni došla u Ruandu, a moj striko Ivica već me počeo nazivati raznim imenima. Kaže mi da sam živa k'o miš, da ne znam hodati već da stalno trčim. Gleda me sa strane, brci mu se smješkaju te stalno fra Branimira i fra Matiju zapitkuje jesam li im dosadna. Volim ja, ma obožavam svoga strica, ali on nikako da shvati da je meni 11 godina, da sam prvi put u Ruandi i da sam prvi put uopće negdje doletjela avionom. I sad, recite vi meni, kako nekome ne dosađivati i stalno ne zapitkivati o svemu što vidim i čujem. A pitanja prestižu jedno drugo...

Fra Branimir i fra Matija su zbog mojih pitanja bili toliko ljuti na mene da nismo razgovarali čak pola sata.

Kad smo poletjeli avionom iz Istanbula za Nairobi jako sam se bila iznenadila ponuđenom hranom. Ma kakvi, nisam imala pojma da i hrana ide u cijenu leta. A kad sam otkrila da mogu piti koliko hoću, stalno su fra Branimir i fra Matija za mene morali naručivati sok od naranče. Nisam ni sanjala da toliko mogu pojesti sendviča! Možda su se zboga toga na mene bili naljutili?!

Ne znam, ali pretpostavljam da su fra Branimir i fra Matija bili najsretniji na letu iz Nairobija u Kigali. Karte su nam bile numerirane i morali smo letjeti razdvojeno. Krajičkom oka sam ih gledala. Nisu imali snage za međusobnu priču. Kao da su se odmarali od mene, he, he, he!!! Ipak su prethodno pet sati morali jurcati za mnom po aerodromu u Nairobiju. Srećom me vidjela gospođa Apolonie. Njezina djeca su moje dobi. Upoznale smo se i rekla mi je da radi u jednom hotelu u Kigaliju kao menadžerica. Pozvala me da ju svakako obiđem u Kigaliju, ali i da ostanem kod njih nekoliko dana. Moram to nekako objasniti striki, ali sumnjam da će me pustiti da negdje prenoćim bez njega u blizini.

Fra Branimir, fra Matija i ja bili smo jedini putnici u avionu za Kigali koji nisu bili crne puti. Priznajem da me to iznenadilo. Nikada prije nisam vidjela crnca. Zato sada znam zašto Afriku zovu – "crni kontinent".

Nakon što smo na granici u aerodromskoj zgradi sredili vize te krenuli u selo moga strike, iznenadila sam se ljepotom kuća pored kojih sam prolazila. Bilo ih je puno ljepših nego kod mene u Kiseljaku u Bosni. Ali bilo je i puno kuća od blata. Velike su razlike među ljudima.

Kad sam dolazila u Ruandu, maštala sam pomagati siromašnima. Planirala sam ostaviti sve što sam sa sobom ponijela. Onda me striko iznenadio. Rekao mi je da ne smijem ništa davati drugoj djeci! Bilo mi je žao vidjeti dosta djece onako "poderane". Neću ništa reći striki, ali naći ću ja načina kako neke svoje prijatelje obradovati ponekom majicom. Reći ću striki da je to moj dar novim prijateljima. Pa neka kaže da ne može!

Ili ću ga pitati odakle njemu šljivovica, a u Ruandi nema šljiva?! E, to me, priznajem, iznenadilo. Kao što me iznenadilo da nema jabuka ili krušaka. No, brzo sam zaboravila voće mojeg djetinjstva i prebacila se na mango, koje je za mene predivno otkriće...

(nastavlja se)